понедељак, 12. мај 2008.

Iz Dnevnika .../ Miodrag Mrkić

Treći jun 1999. Politika.
Proricanje prošlosti Solženicina.

“Izjava ruskog nobelovca Solženjicina: “NATO isti kao Hitler”. Da – “duboko-umnik” iz dubina tame Rusije. To je onaj Solženjicin koji je doprineo raspadu SSSR-a. Da, to je taj Solženjicin – Nobelovac.(...) Solženjicin koji tek sada, posle 5o godina postojanja NATO-a i svih onih ratova koji je vodio Zapad i SAD, ...ukopčava i shvata šta je NATO. ..... Žao mi je što sam mu poslao svoju knjigu Poetika drevnog i modernog 3. Knjiga u kojoj Kosovka devojka govori šta su Zapad, SAD i Nato. On verovatno nije ni pogledao knjigu. Možda nije ni stigla do njega? Njega svi nagrađuju – i sadašnja Rusija ga nagrađuje.
Bivši SSSR je shvatio s kim ima posla. Bivši SSSR je shvatio da je opasno i jezivo narušiti ravnotežu snaga, a pogotovu sada i u korist Zapada. I Puškin je bio ondašnji disident i mnogi drugi, ali nisu objektivno ni subjektivno radili protiv otadžbine( napredne otadžbine...)
Što se tiče etičkog stava, izgleda da je Solženjicinu lakše da ga menja no što menja politički, moralno – politički. On će uvek naći, kao i naši akademici “duboko-umno” objašnjenje za svoje “antipatriotsko” viđenje budućnosti kroz... . Da – “revidira stavove”, “revidiraju stavove”... Na Golom otoku pod grdnim presijama fizičkim “revidirali su stavove’’. Solženicin ih revidira za novac, štampanje knjiga, za ugled dubokoumnog književnika, “savest epohe”... čije se viđenje sveta ne razlikuje od obične domaćice: Hitler ne valja; ne valja bombardovanje...
Iz knj. PREVREDNOVANJE, str. 69

I Z N E R E D O V N O G D N E V N I K A. Bog hoće sa Vi da mi se obrati / Miodrag Mrkić

Avetinjska logika, dijalektika
(Bog hoće sa Vi da mi se obrati)

Udar zvuka i nemistična vizija Boga.
Možda se varam, ali kao da sam primetio neke zakonitosti u bombardovanju, raketiranju SRJ. Možda sam našao neke smisaone zakonitosti izmeu bombardovanja i molbena, prozbe naših i svetskih crkava i sveštenstva. Preko dana molba Bogu da prekinu bombardovanje – ili Papa, ili Patrijarh, ili neko drugi; uveče se drmne: ''Nezapamćena zverstva'', ''zločini'', ''satanizacija ničim izazvana''...Ruše mostove, pruge, fabrike, gradove, TV itd. Ruše vojne bolnice itd.
U nekoj ličnoj samoodbrani od tih prozbi, molbena i liturgija Bogu da prestane bombardovanje – ja sam pošao obrnutim redom, tražeći neku avetinjsku logiku, dijalektiku. Ni uzročno posledičnu, ni smisaonu, no avetinjsku dijalektiku čije zakonitosti naslućujem.
Znači – nekome sam slao molben da prestanu. Molben i prozba – crkve hriš-}anske, i istočne i zapadne. I Pape i Patrijarha. Dijalektika nesporazuma.
Monstrum Bog ne može da se snađe – hrišćani i mole i bombarduju, i mole ga da unište jedni druge... Zatim oko 100 sekti moli. Divlja horda horska urla pred Bogom, govoreći da je u pravu da samo nju treba da sasluša i njenu prozbu i molben i njen pravedni rat...
Pa i u samom svetosavlju sigurno desetak varijanti različitih prozbi i molbena. Mada je Bog, ne verujem da se može snaći u tom urlajućem horu disonantnih avetinjske dijalektike akustičke, mistične. Pa i kič-rok muzike, i fundametalističkog folk-popa novokomponovanog koji hoće da dopru u vidu prozbe i molbe do samog Boga.
Prividno se paradoksalno obraćam Bogu da prestanu sve molbe disonantnog hriščanskog krkljanca i da se vide dva pola: bombarduju (bombarderi) i bombardovani. Pa posle da vidi šta je što. Ko su ti koji mole, da li isto mole, ili mole za suprotnu stvar. Da proceni ko je i šta je u pravu. Da li je u pravu jedna varijanta svetosavlja, ili druga, ili treća.
...U procepu tišine čuo sam da se i drugi obraćaju Bogu – Muslimani, Budisti, Indusi... Shvatio sam čudo nemoći svemogućeg.
... Ove redove pišem u senci smrti mog zeta Vojislava Ivanovića kojeg danas sahranjujemo, i čija je smrt ubrzana i ovim ''nebeskim prilikama što se vrgoše''.
Zvuk... Treštao je ludačko drogirani zvuk kič – roka. Na trgovima gradova... Iz prljavih ideala i slova Zapada i Amerike vitla se i kovitla udvorički molben, prosen, zvuk stopljen u jedan krvavo prljavi Zvuk – zvuk lažne dece cveća izlapelih staraca naših.
Drugi sliveni zvuk stvara se sa trgova gde je arlaukala svetina novokompo-novane fundamentalističke muzike, folk pop dranje...
U prvom trenu su se o oba zvuka otimala, gušala – a onda se slivali u jedno kao dve hemijske materije koje se prividno ne podnose.
U tu čudnu alhemiju zvuka uvlači se u samu srž kovitlanja i vitlanja ogrom-nog podivljalog zvučišta i zvuk molben, zvuk prozbe, Bogu da se zaustavi bom-bardovanje sa trgova i iz bogomolja naših – provlači se glas sveštenika. U njihovu molbu Bogu slivale su se i molbe Pape i drugih.
I, u jednom trenu, u toj avetinjskoj alhemiskoj smesi zvukova, u samom žarištu zvučišta, već nebeskog, razleže se ogroman prasak što prolomi Nebo. Šiljak tog zvuka, praska, udari u kružnu metu koja je imala krugove od spektra boja neba.
Sirene zapevaše zavijajući melodiju smrti i rušenja, melodiju estrade poraza našeg i uništenja. Zvuk sirena kao zlokobni odjek eksplozije zvučišta izčezavao je nekud u jezama duša dece i nevinih.
Rečeno je da je ''eksplozija bila usled toga što je avion probio zvučni zid”. Ja mislim da je to naš poraz probio zvučni zid nebeskog našeg iščezavanja. Tog trena ja videh viziju Boga rečitog, sličnog smirenom – gnevnom čoveku. Verovao sam mu i on je meni verovao iako ništa direktno nisam govorio. Saznao sam kasnije da je na jedan gradić u Srbiji palo nekoliko raketa, baš u tom trenutku, tog mog doživljaja alhemiskog žarišta zvuka i susreta sa Bogom, moje vizije Boga, ako je vizija, ako je susret sa Bogom. Takva krvavo prljava sjedinjenja zvukova u alhemijskoj eksploziji zvučišta i pogibije nevine dece i nerođene dece – rađaju vizije i Bog se sigurno javlja u takvim nebesko-zemaljskim zbitijama. No, da vam kažem šta mi reče Bog.
Čuo sam kroz procep tišine: ''Zanimljivo je da mi se, robe, čiji si, obračaš sa ''Vi''. Svi mi se ostali obraćaju sa ''Ti'' – ''Ti, bože''. Neki pesnici mi dojadiše hiljadama godina banalnošću kako su “na ti sa Bogom''. Pravo da ti kažem, mislim da je u pravu Gete, koga ovde viam, kad kaže za sebe – ''Ja sam kolektivno biće''. Meni se čini da i ja tebi treba da se obraćam sa Vi, mada ne znam ni ko si, ni šta si. No, ovo što govoriš kaže mi da u tebi žive mnogi. Ovde viam mnoge sa Zemlje. Meni se čini da su pored mnogih za te vaše zemaljske stvari, najviše u pravu Marks, Engels i Lenjin...
Zanimljivo je da imaš individualno mišljenje u molbi, lično mišljenje. Razli-kuje se tvoje mišljenje od privida različitih mišljenja onih koji mi se mole. ''Zemlja'' i muka ''zemaljskih'' u beskraju beskraja, u konačnoj beskonačnosti univerzuma bez centra i granica, u za vas obmanjujućoj spoljašnosti višedimenzionalnog Bića ima beskonačno... Čudo individualnosti mišljenja vašeg primetio sam i udostojio ovog opširnog i sigurno suvišnog odgovora... Vi kažete – poslednji stadijum razvitka kul-ture je kada sebe počneš da oslovljavaš sa Vi... Blagosiljam te u tom poslednjem stadijumu, jer... si... ono... ''
Molben je zagušila i prostor i vreme i nisam ga više čuo. Ja, glasnik obrnuti, imam čudan lik. Narodu prenosim želje Boga... Želje smisla moga i tvoga.
Odlomak iz knj. PREVREDNOVANJA, str. 111-112

петак, 9. мај 2008.

Pisac i njegov dvojnik... razgovor (beda pisanja, licemerje pisaca, Srpska književnost 20. veka)

Pisac i njegov dvojnik... razgovor


(...)
· DVOJNIK: ...?
PISAC: Ja i oni o kojima sam knjige objavio. Mučimo se, uglavnom. Radimo i lekturu, i korekturu, i redakturu, i tehničku opremu... Ja nikada ne pitam one o kojima pišem kako su se snašli da objave, ipak, moje knjige... Kako traže i nalaze sponzore? Što se tiče mene, treba da kažem da bukvalno od usta odvajam. Da sam u vreme sankcija bukvalno gladovao, kao i sada što gladujem sa medicinskog stanovišta. Imam tri sestre, imao sam i oca... Eto, oni su odvajali od svoje penzije da bih plaćao daktilografe ( diktiranje, nekad u mašinu, sada u kompjuter). Na nesreću – opširan sam i imam nečitak rukopis.
· DVOJNIK: ...?
PISAC: Nije jednostavno sa književnicima kao ljudima. Oni o čijim sam knjigama pisao, ali objavio i ne objavio. Da, o tome se može napisati cela knjiga. Upravo o jednom sam i napisao celu knjigu, možda od stotinak strana. Kratko rečeno, dobar deo književnika, što se tiče novca i sujete su piljari, ćiftice... Lažu, brate, daju mi svoje knjige sa laskavim posvetama. Obećaju da će objaviti moju knjigu o njihovoj... A kad je rukopis gotov, oni traže da se izbaci ono što je negativna ocena, što im politički ne odgovara... Grdni moj trud šutnu. Oni shvataju kritike, eseje, kao ode – himne, plaćene hvalospeve... Sve su to “poznati”, “priznati”, “ugledni”... pa i estradni pisci. Prosto jeza od sujete, cicijašluka i želje da se udvore tekućem režimu.
Ranije je njihov ugled čuvao “samoupravni socijalizam naših boja”, titoizam, čuvao time što im je objavljivao dela samo da ne pređu granicu služenja režimu, služenju tihoj restauraciji i prividu buntovnih pisaca... Tako su oni glumili “borce za nacionalno biće”, za “humanizam”, za “socijalizam sa ljudskim likom” itd. Tobož su bežali na Zapad, ili su ovde ostajali. Naravno, režimi su ponekad hapsili i osuđivali one koji su mu zaista smetali u datom trenutku, zabranjvali njihove knjige. No, toga je malo bilo.

· DVOJNIK: ...?
PISAC: Sada... Sada, u slobodno tržišnoj utakmici, isplivalo je na videlo njihovo ćiftinstvo, tvrdičluk, sujeta, grabež... Vrebanje šanse da “zajebe” drugoga. Oni uvek osećaju neku ćiftinsku intelektualnu nadmoć – uspeli su da “zajebu”, “pređu” režim, u stvari su bili sluge kao članovi partije, urednici, direktori..., ministri..., pa i šefovi države. Mislim da bi bio interesantan esej – cicijašluk pisaca i njihov stil u vezi sa tim.
Antologije, priređivanje knjiga... – nagon za skupljanjem plodova, skupljački nagon. Da, mnogo me tema obuzima. Njihova kreativnost je paralisana iscrpljujućom sujetom i tvrdičlukom, i prikrivenom citatnošću koja nesvesno iscrpljuje. Ta prikrivena citatnost je jedna od tema Tri viteza restauracije.
Bar desetak radova imam o knjigama onih koji su me, recimo pravu reč – “zajebali”. Obećaju da će naći sponzora. Znam sigurno da mogu i da imaju mogućnosti da objave, ali iz navedenih razloga... nisu objavili. U najvećoj mojoj materijalnoj bedi, jedan ugledni pesnik me smuvao da kupim njegova sabrana dela (pet knjiga). Kako sam lakomislen kada je u pitanju novac – kupio sam ih. Posle toliko godina, on se i danas raspituje šta je bilo, jesam li napisao.

· DVOJNIK: ...?
PISAC: Neko će pitati: “Pa što uzimaš i što pišeš?” Mene ponese tema, knjiga... I nema te strepnje koja bi me zaustavila da ne pišem... I još, uz to, lebdi motiv mogućnosti objavljivanja knjige, mada u vidu obećanja. Ljudi od kreacije razumeće tu moju naivnost i upadanje u ... Eto, da se pohvalim narodnom: “Poštena je čoveka lasno prevariti”. No, o svemu ću opširnije u nekoj posebnoj knjizi na tu temu. Ja sam subjekat kao i svi mi. I pisci su za mene, kao i za druge pisce, samo prototipovi, nešto karakteristično, manje ili više pogodno da uđe u knjigu. No, za mene su oni svoju svrhu postojanja iscrpeli u tome što su kao prototipovi, motivi, služili za moje knjige. Naročito za Priloge za biografiju đavola i Goleška boginja. Oni su osvežavali posustali kreativni gnev. (...)
Odlomak iz knjige Ponoćni samoprotestnik, str. 121-122
objavljene na CD:DELA Miodraga Mrkića.I rukopisi koji se prvi put objavljuju (2003).
Beograd, Zavetine. - 76 str.


четвртак, 8. мај 2008.

Мркићеве књиге заслужују пажљиво ишчитавање.../ Душан Стојковић

ДВА ОГЛЕДА МИОДРАГА МРКИЋА О ПОЕЗИЈИ
МИРОСЛАВА ТОДОРОВИЋА


Мирослав Тодоровић је необичан песник. Миодраг Мркић је необичан тумач књижевних дела. Две необичности су се срећно нашле. Мркић (рођен 1932, књигом стартује са скоро шездесет година, а онда следи бујица) је досад објавио двадесет седам књига есеја: Поетика древног и модерног (1991), Поетика древног и модерног 2 (1992), Поглед преко песниковог зида (1992), Поетика древног и модерног 3 (1994), Поетско досезање бића (1996), У тами знака (1997), У тами знака 2 (1998), Дивне реалне лажи (1998), Огледи о сигналистичкој песми – слици Ах + (Ах крст) Слободана Вукадиновића (1999), Прилози за биографију Ђавола (2001), Рембоов двојник – огледи о романима Богислава Марковића (2001), (заједно са Велизаром Бошковићем и Бранком Поповићем) Магновења Жарка Ђуровића – оглед о књизи лирике Раст и смирај (2001), Неко други – оглед роману Сага о сагу Сава Мартиновића (2001), Голешка богиња (Наша Велика мајка) (2002), У метафизичкој истости / оглед о Никуда Луке Прошића (2002), (заједно с Војиславом Бубањом) Двострука парабола (критика о прози Богислава Марковића) (2002), Аветињска метафизика романа есеја (2002), Превредновање (Три витеза рестаурације: Добрица Ћосић, Миодраг Булатовић и Матија Бећковић, Поноћни самопротестник) (2002), Кроз пукотине каменог доба – огледи о лирици и прози Перивоја Петровића (2002), Прилози за биографију Бога (2003), С оне стране вештине (оглед о вампир новели-приповеци Вештина Војислава Бубање) (2003), Сфера последње мистике (Есхатолошки реализам поеме) (2004), Сенке тишине (Огледи о поетичкој драми "Песама из романа" Мирослава Лукића) (2004), Самобитак, тубитак и Не(битак) библиографа Николе Рацковића (2005), Љупка језа пролазности пред вратима поезије (Оглед о књизи После свега Мирослава Тодоровића) (2006), Песничке вертикале Драгољуба Симоновића (2007) и У мрежи потоње верзије (Оглед о књизи Потоња верзија Мирослава Тодоровића) (2008).
Иако је написао и објавио много, о Мркићу се пише мало. Наум нам је да прозборимо коју о двема његовим књигама – огледима о двема песничким збиркама Мирослава Тодоровића. Обе (Љупка језа пролазности пред вратима визије и У мрежи потоње верзије) штампане су у издању нишког "Свена" у малом тиражу (200 + 150 примерака). Аутор најављује да су припреми још три књиге о песничким збиркама нишког песника: Реална метафизика теренаца (Оглед о књизи песама Мирослава Тодоровића Свети мученици), Поетика у мрежи небеске механике (Оглед о књизи песама Мирослава Тодоровића Земаљско и небеско) и Супсидијарије као главни израз суштине Спрам расутих звезда. И иначе, Мркић има ауторе о којима вишекратно пише (то су, осим Мирослава Тодоровића, на пример, његов презимењак – Мирољуб или Богислав Марковић). У питању су, углавном, писци којима се критика бавила али тако што се, притом, о њих огрешила не желећи да призна да су, уместо неких извиканих величина, у самом врху наше савремене књижевности. Пишући аналитички – оживљујући помало чувену, и по злу, методу тумачења литерарних остварења ред по ред Богдана Поповића – о појединим њиховим делима, склапајући предано мозаик, Мркић имплицитно износи и свој вредносни суд, тражећи с разлогом, неопходно потребно, превредновање њихових литерарних опуса. Како то чини и у чему су особеност и драж његовог поступка покушаћемо да покажемо у нашем тексту, свесно се ограничавајући на две књиге. Но, пишући о њима, пишемо, у исти мах, о ономе што је круцијално за Мркићев приступ литератури и откривамо његову стваралачку критичарску поетику.
Сам Мркић нам, као на длану, подастире свој критичарски метод, излаже особену поетику свог критичког расуђивања. Када пише о песничким збиркама, не пише о форми песама, строфи, стиху... Свестан како "У сваком књижевно уметничком делу дрема, налази се више дела" (1, 47)*, покушава да разлиста, и критички процени, све присутне годове. Притом, "Књиге разликује(м) по Нечему, по Нешто, по Оно, по Има ту нешто... Те књиге које имају Оно... О њима пише(м) углавном. Те књиге су као магијски свети запис, амајлија. Дах древног, ту је... Имају мирис старине скривеног... Тајно спремиште духа-душе... Као отргнута душа од ствари" (1, 57) Додаје:"Моја плаховита субјективност и извесно контролисано расуло мисли и осећања утапају ме и ја се заборављам у књигама тражећи пре свега себе, и кад се угледам не испуштам Се." (2, 9) Откривајући у сваком делу оно што га чини древним и модерним, модерно древним и обрнуто, признаје да тражи симболе "и где их нема" (2, 18). По њему, само срце песничких збирки чине "поетске црне рупе." (2, 9) Не обраћа пажњу на поетенцијално претрпљене утицаје, јер и они су само "матрица" неке "матрице": нема ничег апсолутно новог под (песничком) капом небеском. (в. 2, 64) Анализу књиге врши тако што све песме, редом како су сложене у збирци, коментарише "тражећи у њима срж сржи. Можда је то срж наше сржи. Дакле тражим Себе. Препознајем Себе." (2, 11) Више се бави "наговештајима тумачења песама но детаљнијим тумачењем." (2, 45) Најпре напише текст о проучаваној књизи па тек онда приступи рецензијама и критикама, вршећи "коректуре" – ако су потребне – написаног. (в. 2, 67) "... исте теоријске концепте, исте цитате користи(м) у различитим есејистичким књигама." (2, 80) Пише да је "и сам склон некој есејистичкој недоречености за коју мисли(м) да је речита. Та речита недореченост се види и кроз честу употребу три тачке (...)." (2, 82) Признаје: "У неку руку и несвесно критичар имитира текст о којем говори, пише; критичар се уживљава." (2, 102) Такође: "Неслагање не значи да је то с чиме се не слажем невредно." (2, 102) Сржни критичарски постулат налази на философској, метафизичкој равни (њему саображава сваки свој текст): "... Апсолут је нешто што ме сможди, ужасава..." (1,5) У свакој књизи о песничкој збирци, користећи се дадаистичко-надреалистичким методом, сам "монтира" песме употребљавајући стихове песника чијем делу се посвећује. У Мркићевим књигама о којима пишемо "монтиране" песме су: "Писмо о томе" (1, 47-49), односно "Живим као метак у пушчаној цеви". (2, 71-73)
Kако теорија изгледа на делу показаћемо задржавајући се на неколиким Мркићевим увидима у две лирске збирке нишког песника. Тодоровићева књига После свега је "нека врста манифест поеме". (1, 9) Ако би се овај појам, којим случајем, увео у књижевну теорију (нисмо сасвим сигурни да он не постоји унутар ње), Мирослав Тодоровић би био "главни носилац те подврсте лирске песме". (1, 19) "Можда је највеће обележје личне поетике у овој поеми у томе што је визија неразвијена (остала је на Еп и лог), а развијен је пролошки део могуће визије" (1, 10) Лирско доминира над епским и драмским. Тодоровић не употребљава интерпункцијске занке, а "Можемо рећи да Апсолуту, Тишини, Нигдини не требају правописни знаци. Празнина, Ништа, Есенција, немају правописне знаке. Граматика Апсолута, граматика Трансценденције". (1, 16) Песме унутар циклуса, Мркић, по дубровачки, назива "плакањима" ("плачевима" су били, на пример, насловљени делови Гундулићева спева Сузе сина разметнога. (1, 16) Питајући се: "Куд би нас одвело у опширности детаљније тумачење симболичке супстанце књиге" (1, 22), "устремљује" се на њу – убеђен да је она "покушај да се одговори на питање ко сам ја?" (1, 70) – тако што се бави "сенкама резигнације, резигнације језа песника програма. Сенкама које пружа Не (биће), Апсолут, Тишина, Нигдина, Коб, Бог..." (1, 19) Песник "иде у завичај да храни душу тугом... Да храни душу неком језом љупког ужаса од Апсолута, Нигдине, Суштине Тишине, Вечности коју види конкретизовану" . (1,32) Миодраг Мркић, уплашен небићем које веје из ових стихова којима песник поетски опредмећује своју "личну есхатологију", своју "пригушену апокалипсу" (1, 23), избегавао је – "у свом бежању од (Не)бића, Апсолута; у бежању од неке своје свесто о (Не)бићу, Есенцији Тишине" (1, 80; Мркић намерно, експресионистички, хајјдегеровски, извесне – есенцијалне – именице исписује великим словом) – да пише колико је год могао о Тодоровићевој књизи која се, својом дубином и мисаоном густином, зарила у њега. Песник, на Маљевичевом трагом, уз честу употребу астеронима, показује како се може "беспредметност предметно описати, опевати? (...) ... безречним песмама..." (1,27) Притом је "Његов лирски синдром... удружен са болом што не може да оствари неки пробој у онострано, суштину Тишине итд." (1, 79) Но, који песник то може? Поетика Мирослава Тодоровића јесте "биологистичка", "физиолошка", те се може говорити несумњиво и о "биохемији" његове поезије. (1, 34) Он је "уклети" песник по искрености, непосредности, крајњој слободи певаног. Да Тодоровић спада у ту групу, Мркић доказује тако што наводи – као доказни материјал – читав низ цитата преузетих од "проклетих" песника и мистика. (1, 58-72) "...Тодоровићеви архаизми, понеки термини, понека књишка реч, нису естетске флеке, мрље." (1, 28) Мркић му замера што цитира неколике песнике и философе, јер су његове оригиналне "мисли дубље и теже од цитираних". (1, 36)
Изузетно је занимљива и Мркићева критичка анализа Тодоровићеве збирке Потоња верзија.. Проучавалац поетског текста лукаво се пита: "Да нија (она) моја потоња верзија?" (2, 9) Збирци приступа in medias res: "Рецимо кратко и јасно: Мирослав Тодоровић пева из потребе унутрашње, открива ново и далеко је од колоквијалног, приземног, књишког. У дубокоумне тривијалности уноси своје црне ватре." (2, 14) Један је од изузетно ретких српских песника "који није утонуо у колоквијалне, рецимо, и коњуктурне хришћанске мотиве, православне, светосавске." (2, 26) Мркић тврди како не зна "нашег песника који је са тако убедљивом снагом имагинације сликао метафизику Празнине, Тишине, Таме." (2, 27-28) Можда су, управо, астероними (три звездице) "у функцији загонетне Тишине коју варира" проучавани песник. (2, 20) Њима се дочарава "свет метафизике – тишине, белине, празнине – свет безнасловности, безречице." (2, 24) Изостанак интерпункцијских знакова доприноси, вероватно, "визуелном дочаравању Тишине." (2, 38) Критичар, на трагу песника, кује читаву серију неологизама везаних за речи "тишина" и "празнина". Наводимо оне који су везани за прву: тишиност, тишинарник, тишинаријум, тишноћа, утишност, притишност, дотишност, потишинити се, отишинити, утишинити, растишинити се, дотишинити се, истишинити се, претишинити се... (в. 2, 41) Песникова апокалиптика је "из неке сржи иницираног пред просветљењем." (2, 39) Она, упркос цитатима преузетим из библијских списа, еманира "дах Истока." (2, 39) Стих Живим као метак у пушчаној цеви (био је иницијална каписла за "монтирање" песме "проистекле" из Тодоровићеве збирке) Мркић доживљава као "слику песника пред тренутак просветљења, пред прелазак у..." (2, 29) Суштина сваке поезије – "истиноносност" – присутна је у овој збирци. Наглашена је поетика "лирски митског" "ал` (али)" (2, 23. и 26) у овој лирици која "поезија мистике, поезија великог посвећеништва." (2, 22) Мркић износи и неколике критичке опаске. Осврће се на "понеки поетски, естетски испад" у књизи (2, 28), нпр. и би тамо; Судбина подвлачи црту... У лајтмотивском понављању тема не открива немоћ креације, већ "неки несвесни напор да се, рецимо уобичајено, дочара стварност."(2, 20) Можда би "другачији распоред песама дао једну чвршћу композициону структуру целе књиге; један мотивацијски систем са елементима поеме и тиме извесним фазама, етапама развитка драмске-епске радње: експозиција, заплет, кулминација, перипетија, расплет, (али)... оваква збирка каква је управо више говори о модерном човеку: растрзан, искидан, неспособан за целовите метафизичке патње, јер наш модерни човек, садашњи је, у времену мењања, сазревања." (2, 35)
Други део књиге Потоња верзија, насловљен "Земаљско и небеско", "је нека антологија мисли, `афоризама`, одломака, сентенција. Избор из неког `дневника`, дневника о настанку књиге па и књиге Потоња верзија. (...) Ове `минијатуре` некада делују као избор стихова (мисли) из песама. Највише има мотива поетике, манифест мотива." (2, 50) Мркић пише: "Будући да смо опширни и да су теме ових мисли провокативне и у неку руку сам лично заинтересован за њих, јер је у њиховој основи древни и модерно, ја ћу изабрати извесан број мисли из овог дела књиге и кратко их коментарисати." (2, 50-51) Оне су "афористичне, синтетичне, пословичне", често налик на одломке хаику песама, "тренутке пред просветљењем". (2, 51) Притом је "песник за два копља већи од оних које цитира у овој књизи, наравно ако изузмемо Библију." (2, 53) Он је "јединствен у тежњи да слика физику метафизике, метафизичког." (2, 60) Мркић који у другој књизи Поетике древног и модерног има синтетичан оглед о времену, када би био у прилици да га дорађује посегао би за прегршт цитата управо из овог Тодоровићевог дела. (в, 2, 62) Неке мисли су могле да буду изостављене и тако би књига добила на кохерентности и снази. У свом поговору збирци, "Модерни песник апокалипсе", правој студији, Срба Игњатовић посебну пажњу посвећује песниковом поетском поступку, док критичар о којем пишемо изучава пре свега њену садржинску / тематску раван. Притом га највише "провоцира" Тодоровићева надградња симбола, отклон од традиционалне симболике. (в. 2, 67) Сматра га значајним, изузетно ретким и у светским оквирима, метафизичким песником. (в. 2, 69) Убеђен је да у књизи нема "много естетизма, артизма, формализма" (2, 103) и да песник "не мисли много на језик." (2, 86; то би могла бити једина озбиљнија замерка; нисмо, међутим, нипошто сигурни да се она "држи"). Следи, велика, похвала: "Ја сам доживео дух песника Потоње верзије као дух језе у тами, језе неравнотеже." (2, 107) Стихом У туђем се будиш сну одушевио се Добрило Ненадић. Уз песму "Живим као метак у пушчаној цеви", "монтирану" од Тодоровићевих стихова, иде, као њен специфични лирски "парњак", песма М. Мркића "Поноћ 2158". Критичар уноси у своју књигу, с дозволом онога ко их је примио – песника Мирослава Тодоровића – и два писма (наведена су у appendih-u; у њему је и аутопотечки текст "Потоња верзија" Мирослава Тодоровића, објављен најпре у "Свету књиге", додатку Борбе, 16. октобра 1997, и у нишким Народним новинама, 25-26. октобра исте године). Написали су их Добрило Ненадић и Данило Николић. Следи распра са критикама Потоње верзије објављеним у Савременику и Борби. Њихови аутори су: Сава Пенчић, Мирослав Лукић, Горан Максимовић, Иванка Косанић и Драгиња Урошевић. Мркићева књига, писана током 1997. и 1998. године, садржи и несумњив полемички набој. По њему, аутентични песници су у незаслуженој сенци оних који су конјуктурни. Поезија се претворила у робу: потрошну, не чак ни духовну. Завладали су у нашој лирској арени: лажи постмодернизма, различити изми и новокомпонована лирика. "Наша литература, лирика, богата је окретним лирским фразерством, богата је неком залеђеном обузетошћу неким песницима под чијим утицајем се пише." (2, 68) Постоји тзв. "подземне", тајна критика (2, 111), а у оквиру ње и гест-критика; друга се своди на окретање главе у страну када се на критичара налети. Мркићеве књиге заслужују пажљиво ишчитавање. Будемо ли окретали главе од њих, биће то, несумњиво, на нашу штету. И на штету поезије.

Душан Стојковић

* Приликом цитирања у загради смо најпре бројем означавали књигу (прву штампану са 1, а другу са 2), па страницу у њој.

уторак, 6. мај 2008.

Ćosić - mesija? (Prevrednovanje, Srpska književnost 20. veka, )

Harizmatik mesija


Ćosić hoće da bude spasitelj... Da se od njega polazi... Hristovito... Ćosovito – novi pojam da uvedemo... Pre njega i posle njega... Autorevidirac stavova. Mis auto-revidiraca. Lukavo, dečje lukavo misli da se ne vidi da stavovi režima njega revidiraju a ne on stavove. Nacionalno bićevito revidira stavove. Ko će stići da to prati.
On se dragovoljno prilagođava... Autorevidirac... Kao žrtva za ''usud''... Suština njegovog ''raspe» na krstu prilagođavanja'' autorevidirca stavova.
Raspet na petokraki-krstu, na krstu-petokraki, amblemu napravljenom od sve-obličnog meda racionalno-sladunjavih poza ''narodnog tribuna'', Barda.
''Potrošačko društvo'' – upozorava Ćosić i crkveni velikodostojanstvenici. Klošar ukoren iz kontejnera izabra gore ogriske i poče njegovo duhovno prosvetljenje.
Nekoliko aforizama: ''Najgore je mnogo znati'' (Mirko Božić); ''U praznu glavu stane mnogo znanja'' (Kari Kraus) ; ''Ko zna da ne zna – najviši je'' (Lao – Ce); ''Jedni govore što znaju, a jedni znaju šta govore'' (rumunska narodna poslovica).
Golgota prilagodljivosti, autorevidiranosti.
''Stradao je radi nas''... Mogu da kažem da radi mene nije stradao. Čitaoče, možda je radi tebe. Vas dvojica se obračunajte. Vidite, ko je radi koga stradao. I ko je zbog koga stradao.
Oseća se aroma pravljenja od sebe nekog mučenika, svetitelja..., mitskog borca... svoju ličnost gradi kroz neku svoju nacionalnu doktrinu. Nacija mu je sredstvo za stvaranje poze velikomučenika borca, sa nekom aromom kolokvijalnog narodnog viđenja prvoborca hriščanskog, pravoslavnog, svetosavskog. On pravi ''božanstvo od nacije''; Bolje reći, nacionalizuje pravoslavlje. Možda je najtačnije reći: Ćosić privatizuje nacionalno biće srpskog naroda. Instrumentalizuje ga za svoje promocije, za karijeru... ; zato da sebe upiše u istoriju.
Izvestan bućkuriš crkveni, religiozni, on naziva svetosavljem... Mešanac paganstva, pravoslavlja, naših varijanti pravoslavlja i u tome, kako se govori u teološkoj nauci, ''veliki uticaj imala je zapadna teologija u predhodna dva-tri veka''. To su i oblesci istočnih vera. Ruku na srce, u tome se teško snaći i stručnjacima, istoričarima, teolozima... No, ipak moramo i to pomenuti kada je u pitanju ''nacionalno biće srpskog naroda''..., ''svetosavlje'' i projekcija svega toga u ''pluralizmu mišljenja'', ''demokratskih sloboda''; i što je najgore – projekcija svega toga u književnim delima Ćosićevim.
Izgleda postoji neko osećanje prevare (da je prevario svoj narod) i kako bi rekli psihijatri: ''Što je manje ubeđen u svoju prevaru, treba da je dokazuje sve više i više''.
No, izgleda da i ja padam u njegove greške – tumačim nešto za šta nisam kvalifikovan.
''Radujmo se jer je svaki greh oprošten i svaka smrt je oproštena''. Eto i njega će obuhvatiti to opraštanje, amnestija (sada je u modi amnestija). Možda i mene, i zato smo se mi, on i ja i mnogi drugi, ovako razbaškarili u ''borbi za narod'', ''pravdu'', ''istinu'', ''slobodu'', ''jednakost''...
Iz knjige PREVRENOVANJE, Beograd, 2002,
kraj poglavlja o D. Ćosiću, str. 27

Заиста нема краја састављању многих књига! -

Верзијалност Потоње верзије у мрежи Миодрага Мркића



Заиста нема краја састављању многих књига! То је мудрост и свевидело из Књиге проповедникове коју Мирослав Тодоровић узима као мото за своју књигу Потоња верзија...То је сигнал и својеврсни путоказ у књизи Миодрага Мркића У мрежи потоње верзије. Дакле, нема краја састављању многих књига!
Књига Миодрага Мркића је мета-тект у односу на песничке визије Мирослава Тодоровића и нека врста практичне примене и отварања слојева над делом Потоња верзија. Мркићева књига, дубоко оригинална, потоња је верзија Потоње верзије, специфична онолико колико је специфичан дијалог са стиховима, тј. дијалог са сном. Онолико колико је специфична и претпоставка
У одредници коју је дала Народна библиотека Србије, за књигу У мрежи Потоње верзије дат је УДК број 32, што би значило да је Мркићева књига књига приповедака. Она, строго гледано, јесте збирка прича о свакој песми Мирослава Тодоровића, али не збирка класичних прича, већ збирка импресија и коментара. Тако се једино и може направити дијалог између песника М. Тодоровића и његовог тумача-наратора и сликара ове поезије – Миодрага Мркића.
Колико је снаге, научне вештине и поетске визије имао аутор Мркић који је ушао у мрежу песама једне верзије да би открио „блиско стање“ или „блажено стање“ песника ! А ући у мрежу или размотавати песничко клупко М. Тодоровића, значи ући у „простор великопросвећених мистика“, како Мркић каже, да би се сам усудио да пређе „непрекорачиву границу спознаје“.
Тодоровић се бави општим, али тешким питањима и феноменима: тишином, празнином, тугом, спознајом, бићем, временом, самотом, тренутком као вечношћу. Мркић се такође бави овим општим проблемима као песничким изазовом Тодоровића, тражећи за те феномене неке друге просторе и неке друге светове.
Наводимо његову мисао: „из симболике широке супстанце са метафизичким , митским смисловима, даје се конкретнија реално-метафизичка слика доживљаја света“. Тако се у овом симболичком ишчитавању створио свет симбола аналитичара Мркића, понегде херметички уоквирен и тешко приступачан. Као да је Тодоровић знао шта ће се десити са даљим - потоњим животом његове песме, те је у песми Зен, призор написао:
Песму и њена значења
Непогода спасава

Мркић улази у „замку“ творења песме М. Тодоровића, а то је ризична делатност која се не тиче само фасаде и мурала, већ самих носећих стубова. Недокучивост фабуле белине одводи у димензије епохе таме.
Мркић се асоцијативно „уграђује“ у основну песничку творевину, те је то често чиста интелектуална интервенција, а негде је дописивање „продужавање“ монолога и самоте, па опет на почетак додуше, у круг. Он цитира Херместа Тристмегиста који каже: "Бог је круг чије је средиште свугде, а обим нигде“. Ту ћемо стати, пише Мркић, верујући да смо овим што смо рекли објаснили привид дисонантности, диспаратности, алогичности наслов – садржина песме. Мислимо да је овде наслов Монограм садржине (стр. 34). Тако се загонетка аналитичких визија отвара са сваком песмом Мирослава Тодоровића.
Оно што је такође, систем необичности у књизи Миодрага Мркића јесте и паралелно „говорење“ са извесним бројем аутора-тумача Тодоровићевих песама и Тодоровићеве поетике. Он упоређује своје виђење и простор својега сопства са тумачењем Србе Игњатовића, Мирослава Лукића, Ивана В. Лалића, Слободана Ракитића, Саве Пенчића, Горана Максимовића, Иванке Косанић, Драгиње Урошевић, као што и наводи атмосферу у Савременику и Борби, из 1997. и 1998. године, уједно расправљају и са критичарима у тим листовима. (Могуће да ће неки текст Миодрага Мркића настати и поводом ових, неколико, редака о њему, његовој књизи о Потоњој верзији Мирослава Тодоровића).
Свака књига, па и песма – једна је од низа могућих верзија, рекао би Мркић. Тако се и понео према књизи песама Потоња верзија Мирослава Тодоровића, написавши нову верзију. И опет рекавши ПОТОЊА; не значи крај.
Заиста, нема краја састављању многих књига.
Сунчица Денић

понедељак, 21. април 2008.

Primer trivijalne literature: KORENI D. Ć......

....Da kažemo uobičajeno - defiluju žene. E r o t s k o je u romanu Ujkin dom umetnički motivisano, ubedljivo. Naučno- psihološki zasnovano. Seksološko- erotski zasnovano. Za razliku od mnogih naših pisaca, čije su erotske-seksualne scene knjiške gnjavaže, bez mašte erotsko- seksualne; bez poznavanja i svojih tama tela i tama tela žene. Bez poznavanja mašte tela žene. Bez poznavanja dramatike seksualnosti tela koje ima svoje faze razvitka, kako ženskog tela, tako i muškog; ali uvek tela koje ima duh-dušu. Bez poznavanja, da kažemo ponovo, i gramatike tame tela. I što je još gore, bez osećanja i poznavanja seoskog iskustva seksa i erotike, a pišu o tome bez elementarnog seksološkog znanja ...... Mada grdne knjige postoje o tome. Postoje i saznanja o seksu životinja i odnosu seksa čoveka na selu prema seksu životinja. / Naravno, Lukić kao pravi pisac (pravi pisci su uvek miljenici istine) ne previđa te elementarne stvari života seksualnog na selu. Naša "elita" bardova uglavnom kada govori o seksu sela, daje ga kroz neke knjiške, možda i novokomponovane stavove i shvatanja. Kroz neku idilu novokomponovanu koja je smešna u odnosu na stvarno stanje stvari, ili bar smešna za nekoga ko je napisao Priloge za biografiju đavola. Lukić je ubedljiv, motivisan, u svojim opisima. On zna, oseća, iako možda nije ni čitao Dr Kinzija, ili našeg Aleksandra Kostića i njegovu knjigu O polnosti na selu. Na selu se vidi kako to rade pas i kučka, konj i kobila... Lukić je umetnik, pisac, ne "pisac iz druge ruke", "pisac uticaja". On ne ide ni u grubi nemotivisani naturalizam, ni u duh Henri Milera, ni u duh Džojsa... On je svoj, naš, u erotici - seksualnom miljeu. Umetnički svoj. Motivisano svoj u okviru glavnih tema i motiva dela i njegovih junaka.
Možemo navesti Korene Dobrice ]osića kao primer izvesne trivijalnosti opisivanja seks-erotskih scena i dubinskog nepoznavanja sela. Trivijalno, literatura a ne poezija. (...)
M. Mrkić : AVETINJSKA METAFIZIKA ROMANA- ESEJA : Ogled o romanu UJKIN DOM Miroslava Lukića,
Beograd, 2002, 112 str.; str. 61 - 62

среда, 26. март 2008.

PONOĆNI SAMOPROTESNIK

Prolog

Fragmenti pisani u senci bleska sekire. Ova knjiga je mogla i nositi naziv Samoprotesni nokturno. Ovde su, fragmenti prologa za Fragmente dnevnika (Noćnika), neurednog, neredovnog dnevnika o bombardovanju SRJ 1999.godine. Ovde su samoprotesna, samookupljanja noćna a ne u 12 u Udruženju književnika u Francuskoj 7.....

Samoprotesni nokturno

Ovi fragmenti su pisani kao neki dnevnik, kao neko beleženje dogadjaja, osećanja, razmišljanja o nato bombardovanju 1999. godine. Održavani su protesni skupovi, okupljanja u Udruženju književnika u Francuskoj ulici br. 7 (Francuska 7). Izgleda da su se otimali književnici i drugi da dodju na red da govore, da protestvuju protiv Nato bombardovanja, bombardovaja Milosrednog anđela, Belog anđela. Neki su me zvali da se prijavim da dodjem na red da govorim. Naravno, ja sam kao i uvek, izabrao samoću – u ovom slučaju izabrao sam ponoćno samookupljanje protesno. Skoro iz večeri u veče, iz noći u noć... Čitao sam novine, slušao i gledao vesti, ukoliko je svega toga bilo – i onako samookupljen protestvovao sam. Rezultat tog samoprotestvovanja je ova knjiga koju sam mogao nazvati Samoprotesni nokturno. Pisana u očekivanju da tresne ‘’pametna raketa’’ i da i ja završim sa svim.. Ili pisana posle bombardovanja, posle verovatne ture za to veče, za tu noć. Pisano u medjuvremenu obaveštavanja bliskih, ili oni mene o tome šta je i gde je bombardovano. Pisano posle šetnji dugih koje su bežanja i od bombardovanja i od samoće. Eto, da se bar u smrti ne bude sam.

Moje ponoćne protesne večeri u Palmira Toljatija
Ja protesno okupljen, na ličnom protesnom skupu, u ponoć, davno prevazišavši pet do dvanest govorim tajne besede upućene sebi i protiv sebe i na sebe. Umesto u Francuskoj 7 i umesto u podne, ja sam u svom stanu u noćima marta i aprila 1999. godine zapisivao, govorio svoje protesne tekstove. Tekstove upućene pre svega nekome, nikome, svima i sebi. Ovi ponoćni protesni tekstovi upućeni su ne normalnom, društvenom prirodnom neprijatelju, već su upućeni nama pa i sebi. U tom smislu oni su i anti protesni tekstovi.
Ustvari ovi protesni tekstovi su niz bespomoćnih očajanki pred čiftinskim duhom, duhom sveobličnosti, duhom Tame znaka dva , duhom poetike drevnog i modernog tri. Oni su i izvesna samooptužba. Izvesno rasterećenje. Oni su vid samoodbrane od nagonskog straha od fijuka raketa, gelera, od ‘’vatrometa ‘’, eksplozije. Možda nikad niko neće čitati ove moje ponoćne protesne reči, a ja ih ipak pišem. Protestvujem pucajući u naše zablude, u prodatost za dolar, u čiftinski duh duhovne elite naše. Pucam u sve to, jer znam da pucam u svirepu glupost novog imperijalizma, novog mistifikatora pljačkaša ubilačkog sveta ne vredi pucati rečima, protesnim večerima, podnevnim, ponoćima. Znam da u njih treba pucati jačim i moćnijim raketama od njihovih... Ja ih nemam. Oni koji ih imaju su prividno protiv tih raketa. Možda ih je strah za sebe od neposredne okoline naterala da brani i nas.
Moji protesni ponoćni govori, besede u Palmira Toljatija ostaju moje gnevljanke, pa i autognevljanke bar značajne za opstanak i lakše podnošenje iscrpljujuće strepnje grča, ježa u stomaku maskirane zavaravanjima i prividima junačenja. Sirene vazdušne opasnosti stave me u kavez moguće smrti. No ja se i u tom kavezu, kao i drugi, igram sa životom i života.
Pa i to je dovoljno za mene. Noćni privid privid zaborava na čir. Ko kaže da umetnost ne deluje na čoveka, da ne koristi, da nije utilitarna. Eto, svi oni – modernisti, larpurlartisti- borci protiv neposredne utilitarnosti, agitpropa..., socijalističkog realizma... eto, sada pišu neposredno utilitarne agitpropovke, ali protiv ‘’krvoločne zveri zapada, nato alijanse’’. Bukvalno do juče su pisali agitpropovke veličajući taj zapad. Neki su za jedno popodne promenili mišljenje. Da, to su oni borci protiv socijalističkog realizma, utilitarne književnosti za radničku klasu i seljake.
Sada je jasno šta znače veličina naših pisaca na zapadu, pisaca literalnog, ‘’pesničkog ‘’prakticizma specijalnog rata, internacionale kapitala, Cije... pa i nato pakta. Verovatno je došlo vreme da im se zapad oduži, ali preko ledja naroda, mrtve novorodjenčadi. Da – vraćaju se dugovi ‘’slobodnog sveta’’, ‘’demokratskih sloboda ‘’, ‘’pluralizma mišljenja’’, ‘’sloboda umetničkog stvaranja’’... Ali sveoblična duhovna naša ‘’elita ‘’ tame znaka dva tu je u prvim redovima. Kao i uvek. Čekaju na red da izraze ‘’svoj protest’’, ‘’gnušanje’’, ‘’da dignu glas’’... i uzgred da dignu neki dinar, marku. (....)

Odlomak iz istoimene knjige objavljene na CD:DELA Miodraga Mrkića.I rukopisi koji se prvi put objavljuju (2003).
Beograd, Zavetine. - 76 str. Odlomci sa str. 1 -6

Amblem - ZNAK SIGNALA (Impresije, Miroljub Todorović, Signalizam)

Impresije.- Strelice u svim pravcima - da zbune vampira, da ne zna na raskrsnici kud da krene. Krugovi… Kormilo, volan sveta - apsoluta. Tajni znak, amblem, grb porodice signalista… Signal signala mnogobojni. Sve boje sveta… Medaljon. Zaštitni znak. Amblem staroindijskog postulata “Sve u svemu”. Znak dinamičnog disparatnog jedinstva - “jedinstva disparatnih fenomena”; principa koji su u velikoj manifestaciji. Krug. Globalnost velikog sela - Globalnog sela, svemira, vaseljene. Likovna sintetična slika jedinstva esencije, Ne(bića) i manifestnog, pojavnog. Znak u znaku - nadznak. Metaznak sličnih, prethodnih.

Bila jedna greška. - Avaj! Signal signala ima jednu grešku. Da - bila jednom jedna greška. I, ta greška… Nije znala šta da radi… I jednog dana…
Greška se povremeno javlja. Naopako se okreće. Pažljivo oko i pažljivo uvo za šuštanje spektra boja je prepoznaje. Možda je moć signal signala kormila u toj grečci. Divna moćna neravnotežo strukture. Možda je ona znak signala suštine… Iracionalne sile, za čoveka iracionalne, uvek se otimaju i kao iznenađenje stvaraju od “grešaka” sisteme, puteve hoda. A putevi hoda u svim pravcima… ćorsokaci ljudskog kretanja. Slepe ulice. Svi pravci i rasplinjavanje i identifikacija sa “Sve”, “Jedno”. Zar nije Bela knjiga manifestacija tog gubljenja u Jedno, u prapočetak tame Beline. Zar i Pucanj… i Tama znaka i Vukanovićeve knjige ne teže tome?…
Avaj, signal signala - racionalizovana Paukova mreža. Uzlaženje - “prodor u novu ontološku ravan…” preko svih 8 pravaca. Osam “cilj inicijanata”, “uskrsnuće”, savršeni ritam. četiri strane sveta. Osam strana sveta… Neki narodi imaju 5 pravaca u prostoru. Avaj, “probuene i uznemirene svesti modernog saznanja” (Fuko). Scijentizam…
Signalu signala, likovni kriku pred “modernom svešću saznanja”.
Ekstremno zgusnuti likovni manifest. Okultna, amajlijo, talismanu. Programu “alhemije modernog duha”.
O lepoto istine, divna greška. (...)

Odlomci iz knjige U TAMI ZNAKA 3,
prvi put publikovane na CD :DELA Miodraga Mrkića.I rukopisi koji se prvi put objavljuju (2003). - Beograd, Zavetine. - 207 str. , str.: 37-38

Seks – morfeme zapretane / Miodrag Mrkić

Možda je provokativno upoređivati seks-erotiku u Lukićevom odlomku i izvesni seksizam (bar po mom osećanju stvari) u odlomku Paulo Koelja.
Izopačenje, kultivizacija seksa do mehanizacije...
Radije ćemo dodati još nešto o akustičkoj ekspresivnosti odlomka - teksta Miroslava Lukića.
Pogledajmo morfeme koje su skoro zapretane u rečima: Bak – bik, kar – muški polni organ, ali kar(o) – drago. Eto, prisutna je neka dubina latinsko-romanskog. Relo – ralo. Mal – ina. Malina predslo–venski naziv biljke...
M je usneni glas, bezvučni. I je crveno, crvena je boja seksa. A je emocionalno neutralan glas, vokal po ekspresivnosti.
Tu je i reč pevac. Naravno, tu je i asocijacija ”pevca” – pustiti krv pevcu...
Možda je i nesvesno ime Bakarelo ima bar po zvučnosti veze sa rečju bakalaureus – baka – laureus: lovorova bobica – najniži akademski stepen; ispit koji prethodi licencijatu, magistratu, doktoratu; ispit zrelosti? ...
Miodrag Mrkić : POREĐENJE: SREMAC, LUKIĆ, KOELJO. Komparativni ogled
Prvi put objavljeno u celini na CD DELA Miodraga Mrki.I rukopisi koji se prvi put objavljuju (2003)
Zavetine, Beograd, 52 str., odlomak sa 22 str.

уторак, 25. март 2008.

Roman UJKIN DOM M. Lukića

Miroslavljev e v a n g e l i s t a r ili Ujkin dom
Sadržaj Ujkinog doma u nekom svom raščitavanju doživljavamo kao poetski opis nastanka jedne knjige. Pleni izvesna elegancija i jedistvo interesovanja i tona. Mogli bismo reći da pleni izvesna minucioznost, naročito u erotskim, seksualnim pasažima. Sve to ima izvesnu svetost koja je ostvarena i religioznošću glavnog junaka, i tajnim pisanjem, pa i, da kažemo, nekom vrstom tezauriranja (stavljanja svete knjige u crkvenu riznicu). Naravno, ovde je u pitanju tajni rukopis Bore Mišljenovića koji nalazi njegov sestrić Senković na, recimo, svetom mestu, na tavanu VELIKE MAGAZE... Rukopis je iznet na poklonjenje... Dakle - neki dah bogoslužbene knjige, tajne... Sa tajnim porukama... U knjizi kao da postoji neka atmosfera monašenja, zamonašenja, povlačenja iz svetovnog u monaši žvot - u selo, u Veliku magazu... U "duboku starost doć u sveto mesto i primiti monaši postrig i u miru se upokojiti međ zidinama ove slavne zadužine". Eto, nekako se nameć sasvim spontano - izvesni naš doživljaj
čitanja, - senke senki doživljaja knjige Ujkin dom. Uveličati nešto da bi se bolje videlo nije greh. Uprkos odmerenom gnevu i surovim slikama društvene stvarnosti magične realnosti, realne fantastike - Ujkin dom ozračuje, čitaoca, dakle, i nekom svet(l)ošću.... Romantizmom, metafizikom koja senči golicavom zagonetkom ljudsko postojanje, i koja je nužna i najortodoksnijim kategorijama misaonih sistema. Mistično osećanje : izvesni delovi romana Lukićevog su kao apsolutna muzika i najprofanijem predmetu daju neki metafizički smisao zaumlja, zagonetku eshatoločku, teleološku. Ostaju senke hrišćansko-pravoslavnog-paganskog molitelja; senke u, izrazimo se likovno, u pozađu knjige Ujkin dom; knjige koja je svojevrsno izvorište lepote, kako se to kaže, Reči-svetlosti...
Odlomci iz ogleda
MIODRAG MRKIĆ :AVETINJSKA METAFIZIKA ROMANA - ESEJA: Ogled o Ujkinom domu Miroslava Lukića
Knjževna radionica rukotvorenih izdanjaVALTAZAR PREVALEZ
ZAVETINE Plus ultra
Beograd, jul - avgust 2002.
Kolekcija Rojenje: svadbena igra
knjiga 7
120 str.
str. 14-15
ISBN 86 - 82255 - 07 - 3

Iskra o ideji Velike majke

O, praiskonska Boginjo, Velika majko! O, ti – ti čudno između venerinog brega i međice, ti rutavi dvojni pokliču, kapijo tajna! Boginjo drevna, doprla kroz tamu arhetipskog i mikro poruka genetike u duši pesnika - slikara.
Dakle, u ovoj slici vidimo moćni začetak ideje o Velikoj majci. Ona je doprla, vrovatno, iz tame divljaštva ili varvarstva. Šema tela Velike majke je nejasna, u obrisima je ideja o plodnosti. Ta šema je istovremeno iskra velike apstrakcije, visoke apstrakcije, spiritualizacije telesnosti. Iskra arhetipa ženskog: “Primum mobile” i konačnog “plenuma”. Iskra izdiferenciranosti Velike majke. Pomešanost srca, s jedne strane, i uda i testisa, s druge strane. Tu su i velike grudi – materinstvo, zaštita, hraniteljski vid velike majke. Daleki dah razgolićenih grudi, simbola smernosti; jada; kajanja; skrušenosti.
Ova praiskonska Velika majka daleko je od nadgradnje duhovne koju sadrže Velika Izida – Velika majka egipatska i Velike majke Astečke ili Marije. Velike usmine (labija majorija) – simbol plodnosti, kao i grudi. Šema Todorovićeve Velike majke je primitivna, nejasna, u obrisima; ona je kao senka. Upravo, šema Velike majke je doprla arhetipski, genetski iz tame milenijuma, verovatno, kao što rekosmo, iz tame divljaštva, varvarstva. Onda kada su se dešavale možda ključne apstrakcije u intelektu. Ova Todorovićeva velika majka je primitivnija u šemi tela, osnovnija od kasnijih Velikih majki. Ipak, visoko je apstraktna i iz prvih je religija. Ova majka je više iz sveta borbe za elementarne apstracije. Velika majka Todorovićeva je boginja kakve viđamo kod primitivnih naroda, u skulpturama dalekih epoha. Todorovićeva Velika majka je više telesna, a manje intelektualna. Njena glava, pa i noge, samo su naznačeni, a njene grudi i polni organ naglašeni. Kakvi su to prelivi i začeci apstrakcije viših ideja o plodnosti, o budućoj velikoj majci?
Dominantno je u celoj slici da je srce kao simbol ljubavi još uvek u viziji primitivnoj izjednačeno sa polnim udom i testisima. Najvažnije je da su u tom izjednačavanju začeci: upoređivanja, metafore, simbola… Počeo je proces višeg mišljenja, visokih apstrakcija. Konkretno, ovde, apstrakcija o Velikoj majci.
To zbivanje intelektualno, mentalno, eto, sačuvano je u prirodnoj banci gena pesnika - slikara Miroljuba Todorovića.
Ženskost ove Velike majke je naglašena u grudima i u velikim usminama, recimo i u žudnji za muškim udom i testisima koji su se smestili na mesto srca. Znači, primitivni, početni koraci nadgradnje: upoređivanja, sličnosti – metafora…; zamena mesta. Mogli bismo reći viši oblici mišljenja. Prvi koraci ideala: estetskog, materinstva, lepota žene, religioznog, socijalnog.
Todorovićeva Velika majka je bučna, podatna, rodna, zmijoglava. Ona sluti buduće milenijume čoveka.
Možda je ovde u pitanju i neka praslika o mitskom trećem rodu: muško-žensko. Tu je ljubav – žudnja za celinom i ideja da Ja “u tebi volim sebe sama” (u drugom). Možda začeci prirodnih religija i hramske prostitucije itd.
Moramo imati na umu da mislimo da su mnoge ideje koje mi sada znamo kao formirane u vidu poslovica, filozofskih misli, postulata, aksioma, nastale kao rezultat dugog iskustva, kristalizacije kroz milenijume. Sve velike ideje i istine su imale svoje iskre i početke. Za nas je u tom smislu veoma značajno umetničko svedočenje Miroljuba Todorovića o prvim iskrama ideje o Velikoj majci. Svejedno što Todorović nije svestan tog svedočenja.
Ova pra-pra Velika majka čija je šema tela u obrisima ima dominantnu crvenu boju, erotsku boju, koja je inače poznata još iz kamenog doba... Dominantan je rebrasti ud u srcu. Ima zelene boje koja nije boja heteroseksualnog. Dakle, i u tom smislu se vidi praslika šeme obrisa Velike majke – buduće apstrakcije – Boginje plodnosti. Evo je, mi vidimo, vidimo tu – pra šemu, prenetu genima u pesnikovoj likovnoj ekspresiji, Miroljuba Todorovića; genima, tim, kako rekosmo, čudima “čipova”, nadčipova.
Falus – srce je zaista unikatna metafora, simbol. Pesnik ga je stavio na mesto srca. Neka montaža predmeta i mesta. Falus, taj simbol opšte plodnosti, je u srcu pra Velike majke. On, ovde, u prazačeću kao simbol, nije simbol nadmoći muškarca nad ženom. Falus – tvoraštvo; mlaz života. Taj mač, strela tvoraštva je u srcu Velike majke. Taj budući simbol vaskrsnuća i životne obnove je u srcu žene, rađalice – Velike majke. On je, ipak, iako u primitivnoj nadgradnji, duh-duša. – Rađanje više inteligencije. On je znak odlepljivanja od primarnog, neposrednog. Odlepljivanje ka nebu, ka metafizici. Bljesak praiskonskog u čoveku dopro u nesveno pesnika-slikara Miroljuba Todorovića. Možda i najplodotvornije mešanje u humanizaciji čoveka; mešanje u šemi žene o svom telu, mešanje falusa i srca – središta duhovnog…, božanskog.
Srce – tamno mesto zamenjeno sa, recimo tako, javnim mestom, u onom ne-istorijskom trenutku. Njegovo oko – “oko srca” je oko glavića uda. “Treće oko” – začeci praiskre transcedentalne mudrosti.
Ne, nisam panseksualista, ali verujem da bi i Frojd bio zadovoljan ovim i ovakvim mojim “viđenjem”, “čitanjem”, “učitavanjem” crteža Miroljuba Todorovića. Ovakvim mojim esejističkim “produženjem”, “proširenjem” i “prosleđenjem”.
Konkretna aktuelnost ekspresije Velike majke je složenije pitanje i nadmašuje naše naslućivanje i kompetenciju. To ostavljamo, možda, i patografima Todorovićevim. Ipak, moramo reći nešto… Panseksualizam… U smislu dubinske, dinamičke psihologije, psihijatrije, prenatalne psihologije… U smislu projekcija, potisnutog… Možda je ovde u pitanju petrificizirano psihijatrijsko stanje prenatalno ili kasnije… Petrificizirano psihijatrijsko žarište… Sigurno da se ova slika, ovaj crtež, može tumačiti i drugačije… Veoma provokativna umetnička tvorevina. Možda petrificirano žarište koje je funkcionalno, prihvatljivo, tolerantno. Jedan dubinsko-dinamički psihološko prećutni dogovor sa sobom. ..

U nekom sublimiranom smislu, Velika majka je sâm pesnik - slikar Todorović: tvorac signalizma, rađanje signalizma, rodonačelnik itd, itd.
Za ovu moju knjigu i njene tematske potrebe, mi, pre svega, vidimo daleke arhetipske slike Velike majke. (....)


DELA Miodraga Mrkić.I rukopisi koji se prvi put objavljuju (2003)
886.1 - 2 MRKIĆ, Miodrag
Goleška boginja: (naša velika majka) /
Miodrag Mrkić. – (bibliofilsko izd.). –
Beograd: feniks, 2002 (Beograd: ***). – 178 str.; 24 sm. –
(Savremena drama / feniks, Beograd¹)

Tiraž 113. – Str. 7-8
ID = 93971468

Specifičnosti signalizma u nadređenosti i podređenosti

(...) Možemo kulturu (zna se problem definisanja kulture) i u vertikalnom smislu i u horizontalnom uzeti kao sistem. Po principima nadređenosti i podređenosti u sistemu - sistem i podsistem - umetnost je podsistem kulture. Pesništvo (umetnička književnost) je podsistem umetnosti, a signalizma je podsistem pesništva. No, budući da je signalizam intermedijalan, da ulazi i u nauku i da je skoro ravnopravan i u likovnim umetnostima i da koristi i druge medije, on ima svoje specifičnosti u velikim sistemima i podsistemima kulture. U tome vidimo i izvestan znak specifičnosti i duha rodonačelnika signalizma.

OPŠTI POGLED NA POETIKU RODONAČELNIKA
MIROLJUBA TODOROVIĆA

Većina autora o stvaralaštvu Miroljuba Todorovića ističe veliko bogatstvo knjiga (objavio je preko 40 knjiga) i veliku žanrovsku signalističku raznovrsnost. Bolji poznavaoci njegovog stvaralaštva mogu dati jedan opšti pogled na jednu globalnu bibliografsku sliku. Sigurno je da je taj poznavalac dr Živan Živković. Evo, šta on kaže:
“U kvalitativnom pogledu - pesničkih knjiga što se tiče - tečko bi bilo pronaći dve ili viče koje su realizovane istovetnim postupkom ili metodom. Kao pesnik, Miroljub Todorović je nastojao ne samo da ne nastavlja pesnike prethodnike nego ni samog sebe.”[1]

[1] Živan Živković, Svedočenje o avangardi, Draganić, Beograd, 1991., str. 171.

Iz knjige Miodraga Mrkića: U TAMI ZNAKA 3,
DELA Miodraga Mrki.I rukopisi koji se prvi put objavljuju (2003)
Zavetine, Beograd - 207 str.
str. 6, 14

четвртак, 20. март 2008.

Видијански читалац МЕДИЈАНИДЕ

"Читати значи преводити..."... Са песничког језика представе 4000 година Медијане и њеног главног становника, поданика, превео сам на свој језик критичарско-есеистички. Какав?!... Можда књиге нас читају? Ко зна, можда се МЕДИЈАНИДА покајала због избора? Хвалисаво говорим, уживао сам у спознаји коју пружа МЕДИЈАНИДА. Ко је Симоновић? "Каква желим читаоца?Најнепристраснијег, који заборавља на мене, на себе и на свет који живи само у књизи" - каже Гете. И Гогољ ме храбри: "Књижевник има само једног учитеља: то су сами читаоци". Све једно какав - бити учитељ песнику МЕДИЈАНИДЕ. Ширина и дубина простора и времена од 4000 година чини ми се смелим. Болно племенита мисао ми је отворена видијанским духом МЕДИЈАНИДЕ. Изгледа МЕДИЈАНИДА мене открива а не ја њу. Новалис каже: "Прави читалац треба да је проширен аутор". Бојим се да много не проширим. Да, паратекстуалност, метатекстуалност, интертекстуалност, учитавање... Само подсећам на теоријске појмове који су се увели са читањем. Но да видимо и Волтера: "Будале се код славног писца свему диве. Ја читам само за себе и волим само оно што ми за нешто служи". Разум... Но, из претходног се види да ми МЕДИЈАНИДА служи за машту, осећање, вољу; неко спасење па и спасење од себе... Авај! - Можда се у суштини треба бранити од поезије која нас космички самоосвешћује...Можда...

Одломак из књиге: Миодраг Мркић: Песничке вертикале Драгољуба Симоновића: Два огледа.
- Ниш: Ану - Свен - Економика, 2007. ; 311 стр. , 20 цм. - Цитат са стр. 285

среда, 19. март 2008.

Поетички мондијализам... Кундера. Небојша Васовић / Миодраг Мркић

(....) Уз сво поштовање поетских техничких вредности писаца са светске сцене естрадне, наравно морамо имати доста резерве према њиховој вредности и поетици, и психологији стварања. Као и према нашим, морамо имати резерве према филозофији ПРИЛАГОЂАВАЊА коју лансира за потребе новог светског поретка нобеловац И. Кертес. ПРИЛАГОЂАВАЊЕ које је као филозофију живљења и поетике као што рекосмо и усвојио Д. Ћосић. Исто морамо имати резерве и према поетичком ставу, као уметнички сумњивом, којим се хвали Варгас Љоса. Став је наравно сумњив у креативном смислу јер је неки обрнути агит-проп, неоагитпроп. Неолакировка, неосоцијалистичког реализма неока-питалистичког реализма. Но, ево цитата из текста објављеног у „Политици” 30. августа 2003. године који потписује Силвија Монрос-Стојаковић: „Понеки критичари већ приговарају Љоси да му је нови роман можда и сувише учен и пренапрегнут. К томе аутор који се одли-кује тиме што се из књиге у књигу које пише никад не понавља, још раније је примењивао неке од поступака и техника из најновијег романа. Неоспорно је, међутим, да је Љоса пун дивљења за своје антико-мунистичке јунаке, можда управо зато што се сам већ годинама труди да буде реалан. Нарочито, каже у политици”.Наравно, наши епигони, бардови, прикривено усвајају туђе, па се и наш Добрица Ћосић хвали Да је „ставио себи у задатак да му свака нова књига буде у другачијем поступку”. О томе сам говорио у превредновању. Из наведеног цитата види се да је Варгас Љоса огрезао у неолакировку, у неотенденциозност али за рестаурацију.
О чему говоримо? Говоримо о томе да Небојша Васовић у књизи Против Кундере покреће крупно питање, питање превредновања поетичких и поетских маглуштина мистификација и то пре свега у дисидентској литератури и уопште у песништву; боље рећи-пре свега у тривијалној литератури из друге руке, приученој, литератури која се маскира. А поготову то је потребно у сателитским литературама.
Шта значи - „решити да у сваком делу буде нови поступак”. То је антиуметнички, техницизам, тенденција, теза, егзибиционизам.
Значи - питање Кундере је и питање: дисидентства, превредновања, и питање прилагођавања.
Уз све то иде и питање ИДЕОЛОШКЕ ЛИТЕРАТУРЕ.
Дисиденти су се борили против: непосредне утилитарности, агитпропа, лакировке, ангажованости итд. , да не ређамо „фалинке” које су они замерали такозваном социјалистичком реализму. А, борећи се против идеолошке литераратуре радничке класе, пролетерског интернационализма итд. - они су упали исто у идеолошку литературу, али сада не за радничку класу - пролетаријат, но за капитализам, рестаурацију, за интернационалу капитала... И, сада њихова литература је не литература социјалистичког реализма но литература капиталистичког реализма са идеологијом: неоутилитарна непосредност, неоагитпроп, нео-лакировка, неоангажовање итд. (...)

Из необјављених делова приказа књиге Н. Васовића:Против Кундере

Prevrednovanje: 004 Dobrica ĆOSIĆ / Miodrag Mrkić

Rodoljublje brošure i ...
Ćosić je obrazovan iz brošura, na kursevima. Jedno doučavanje, samo doučavanje iz popularne literature i iz prave literature, ali na stil i duh večernjeg obrazovanja odraslih. Naročito se to vidi kada govori o tananosti recimo metafizike, realne metafizike. Njegova sociološka (široko uzeto) društveno naučena znanja su za brošuru prilagođena znanja marksizma. A to je, u stvari, najopasniji napad na marksizam, socijalizam i istorijsko klasno. Ćosić ne oseća i ne zna tananosti materijalističko dijalektičkog sveta. On nema tanano obrazovanje. On je stalno pod nekim pritiskom obaveza knjiških da se bori za narod onako kako se to predavalo đacima, u smislu da su pisci ''borci za narodna prava''. U tome je samohvalisav, verovatno i nesvestan svoje podlosti, ako nije podlost prepredenog seljaka, visprenog, podlost koja se ravna sa dečjom podlošću: ‘’Ja srljam u sve bitke za ugrožene i slabe; u sve akcije za slobodu i demokratiju; u sve odbrane ljudi i naroda, načela i kulture’’.
Dakle, ćiftinsko samoupravni borac, glas intelektualca malograđanski, novo skarabudžene klase pti buržua...
Sloboda i demokratija su za njega apstrakcije, a ne ekonomska kategorija.
Ćosić se bavi filozofijom proricanja o zlu koje dolazi. Proriče ono što je i poslednja prigradska baba videla i znala šta će se desiti – da se ne rađmo, da nam je ćiftinski duh i Zapad razorio porodicu itd. Da izumiremo, a da se rađaju Šiptari. Sve filozofije padaju pred tom činjenicom prostom: ima li nekoga ili ga nema. No, to je opšti proces – Istok i Jug preplavljuju Zapad i Sever... Statistike govore o procesima na planeti... Novi vitalni narodi... I da ne gnjavimo čitaoca poznatim stvarima storijskih procesa.
Ćosić je kao i 99% naših “intelektualaca” ogrezao u čiftinsko-knjiško blato dubokoumne rekla-kazalosti, blato poprskano krvlju i glupošću. Sa dubokoumnim rečima, sintagmama, iz kojih viri nedoučenost i kompleksi trućaju konfekcije naučne....(...)
(odlomci sa str. 11, 12)
Odlomci iz knjige Miodrag Mrkić:PREVREDNOVANJE
CIP ­– Katalogizacija u publikaciji
Narodna biblioteka Srbije, Beograd

821.163. 41. 09 : 323. 1
821.163. 41 – 94

MRKIĆ, Miodrag
Prevrednovanja / Miodrag Mrkić . –
Bibliofilsko izd. . – Beograd : Feniks, 2002
(Beograd : Megraf) . – 139 str. : 24 cm

Tiraž 100. – Str. 7 –12 Fragmenti o
Prevrednovawu / Miroslav Lukić.
– Esejista Miodrag Mrkić: str. 137.
– Na nasl. str. i : Tri viteza restauracije :
Dobrica Ć]osić, Miodrag Bulatović, Matija Bećković.
Ponoćni samoprotestnik.

ISBN 86 – 902741 – 4 – 6

a) Ćosić, Dobrica (1921 – ) – Nacionalizam
b) Bulatović, Miodrag (1930 – 1991) – Nacionalizam
c) Bećković, Matija (1939 – ) – Nacionalizam

COBISS – ID 1004
60556

уторак, 18. март 2008.

Likovi Treće Srbije: 004.

...Različite knjige dobijam od pisaca, i na žalost malo je onih kojima ja poklanjam svoje knjige. Opet iz prostog razloga, i posteno govoreći iz gordog razloga jer se moje knjige štampaju u 100 primeraka; i ponekad nebi bilo ni 100 da iz neke samilosti i sažaljenja , ko zna iz kojih razloga , štampar štampa 10 primeraka o svom trošku. (...)

Sa kakvim žarom je, baš 23. decembra 2002 godine govorio meni i novelisti i romanopiscu Bogislavu Markoviću koji smo se ... našli kod Lukića – sa kakvim je žarom govorio o stanju u nasoj današnjoj književnosti , pesnistvu. (...)
Lukic je govorio i o piscima iz unutrašnjosti. Ustvari ja sam bio došao kod njega da uzmem knjigu Vetrenjak Miroljuba Milanovića ..... Pri polasku i pozdravljanju, budući da sam ja rekao da sam do guše opterećen baš ove godine. ...Pri rastanku govorio mi je o Milanoviću... I ranije mi je Lukic davao knjige drugih pisaca i njegove, da kažemo novinarski, blic konstatacije bile su po mojoj oceni tačne.
I, evo, doneo sam u stan knjigu Vetrenjak i otkucanu pripovetku i pismo Milanovića u kome govori o mojoj knjizi Prevrednovanja.

Knjigu Vetrenjak objavio je Apostrof. (...) knjiga Vetrenjak Miroljuba Milanovića je provokativna. Ona izaziva na polemički ton. (....)
Nasoj tekućoj kritici nikad ne promakne a da nesto ne kaže o žanrovskoj neodredjenosti dela. Ta neodredjenost je prisutna i u Vetrenjaku. (...) Srba Ignjatović kaže da se Vetrenjak “ može čitati i kao zbirka pripovedaka i kao svojevrsni roman u pripovetkama. "Milanović u svom izrazu, postupku, koristi tradicionalnu realističku tehniku. Koristi jedno od pravila realizma (nekoliko varijanti realizma) jezičku izdiferenciranost . Ovde je u pitanju više birokratski jezik. Jezik birokratije “ samoupravnog nesvrstanog socijalizma naših boja”. U pitanju je provereni realistički postupak koji “teži prikazivanju istine”. Pre dvadesetak godina objavljena je u Zagrebu knjiga Novogovori koja je i kroz primere i poetički objašnjava taj jezik. Naravno Aleksandar Lukić kao kritičar ove knjige Milanovićeve primećuje taj novogovor kao stilsko sredstvo tradicionalnog realizma i mislim da je dobro uradjeno sto je Milanović dodao “romanu” – pripovetkama rečnik novogovora knjige Vetrenjak pod naslovom Napomena za Aleksandra Lukića. Za mene kao nekog vajnog eseistu ovakvi dodaci mnogo znače. I za mene, a verujem i za nauku. Ustvari te “ odrednice” u “Rečniku” su svojevrsni mikro eseji o raznim temama.(...)Milanović nešto kao i Matavulj, Jakov Ignjatovic i drugi preko predmetnosti slika psihologiju ličnosti. Naravno Milanović psihologiju ličnosti slika i na drugi način – preko metaforike, preko ne samo novogovora tipa samoupravnog socijalizma no i kolokvijalnog , žargonskog političkog. (...)
U početku knjige, koristi i izvesno pričanje o likovnoj montaži, kolažiranju…Jedna od tehnika Vetrenjaka je i tome što svaka pripovetka, deo romana ima svoj moto. Dakle – zucne o čemu će se govoriti. Za moto Milanović uzima delove iz Biblije. Sigurno je da se nameće pitanje da li je ostvareno u priči, konkretnoj pripovetci, ono što je zucnuto, nagovešteo u motou. Velika obaveza je moto iz Biblije. Mislim da je ovde više smisao u tome da se pokaze, dokaze zucnuto u jednom vidu specifičnih uslova i stepena razvitka. Znači ne u nekom dokazivanju nivoa Ne (bića). Znači dok u dokazivanju u nivou samo bitka i tubitka. Znači naše vreme, osamdesete – devedesete godine.

***
(...) Knjiga sa ovom temom ima. Sigurno je da Milanovićev Vetrenjak ima mesta u svetu široko rečeno, realističke slike sveta. Senke metafizike, blage senke, ne umanjuju realističnost. Naprotiv, daju izvesnu draž realističnom.
Recizent Srba Ignjatović u malo slobodnijoj poetskoj kritici ističe da je Milanović ‘’vešt i uman pripovedač’’.... Ističe ono što se često kod nas ističe u kritici: ‘’univerzalnost’’.
Budući da, kao i neki drugi ne priznajem uticaj neću se zadržavati na eventualnim vezama ovog dela sa drugim delima. Ono što je uticaj nije kreativno. To je trabantsko. Kada su u pitanju tehnike (izraz), onda se zna da su one iz opšteg fonda.
.... Ignjatović dobro kaze: ‘’Miroljub Milanović naprosto negde mora postojati." U pravu je Ignjatović što možda govoreći i o Milanoviću kaže ovo o tekućoj književnosti : ‘’ izforsirano, brzopleto, efemerno i nedomišljeno’’.
Da – PREVREDNOVANJE! i ovde podsećam na Savremenik koji je kroz tekst Miroslava Lukića ozbiljnije pokrenuo baš to – Prevrednovanje u našem pesništvu, literaturi.
Naravno, Ignjatović dobro uočava ‘’eseističnost’’, ‘’minijaturnost’’, napomenu – svojevrsne enciklopedije, ‘’leksikona’’.
(....)
Završimo ovaj naš kratki prikaz tehnike Vetrenjaka sa mišlju Aleksandra Lukića: ‘’ često sam zastajao pred pojedinim rečima, sintagmama i rečenicama koje su, kako sam autor kaze, ‘’vukle na neku svoju stranu’’ preteči obesmišljenjem’’. Dakle – vukle su u alogično … , u pejsaže možda metafizike… Te senke metafizičnosti ima i roman od priča Miroljuba Milanovića, ima ih kao deo strukture motivacijskog sistema – slike birokratskih mistifikacija našeg momenta – vremena i prostora ‘’ samoupravnog socijalizma naših boja..’’

Prvi put objavljeno u : CD:DELA Miodraga Mrkića. I rukopisi koji se prvi put objavljuju,
Zavetine, 2003, u eseju 003. Senke Budućnosti , 19 str, odlomci sa stranica 1-3

петак, 14. март 2008.

Превредновање (002 - Мирослав Лукић)

... Има неке тајне службе заумног језика.Има љупког, речитог ћутања (у поеми Фатални ортодоксни Ускрс 1999. године). Терцина Тишина је значајна за ритам целе поеме и за њен метафизички дух, па и у смислу - А шта је иза Тишине? - Треће. Дакле, у апсолутно есхатолошком смислу. Звучна клима, звучна пустиња белине - трансцеденције - која одваја стихове од једне речи је - речита трансцедентна метафизичка суштина... (...)
Поема је заиста богата; разноврсна јуришна каскада и слободног стиха, и римоване прозе, и везаног.
Морамо скренути пажњу и на известан ромор, риму у фонемској структури. У смислу асонанце а алитерације. Ту је упадљива строфа, функционално дата песма Ибар водо.
Што се тиче језика, можемо рећи да користи различите жаргоне, типове језика... Симбол је упадљив као израз, али није насилно форсиран. Директан и индиректан говор, описи, итд. итд.
(...) Но, у оквиру тог језика имамо извесну функционалну употребу тривијалног говора, устаљеног. Мислим да је смисао тога да се дочара типично, "просечно", како би рекао Иво Андрић. Ти просечни, да кажемо дневни жаргонски изрази, су посебно обележени...
(...)
Поема Лукићева се издваја из те конфекције коњуктурних, профитабилних певанија...*

Одломци из. књ. Миодраг Мркић: СФЕРА ПОСЛЕДЊЕ МИСТИКЕ:
есхатолошки реализам поеме
Београд: М. Мркић: Нешићев Меморијал, 2004, 102 стр. ; 21 цм.
(стр. 58, 77)

_____
* (Као и друга дела овог писца. Примера ради, најновији Лукићев роман У друштву пустињских лисица... (...) У суштини реч је о плодотворној личности пожељног стваралачког развоја, што истичу и други аутори који су се бавили тумачењима дела М. Лукића...
У поетичком смислу (...)Лукићева (поема) апокалипса је последица исхода његових књига. Лукић је атипичан писац, самосвојан... Што низ његових књига није награђено, што му се у тзв. јавности не придаје значај који стварно има, то је зато што и код нас (...) најчешће награђују идеолошке тривијалности комунистичке и аннтикомунистичке, ствари које се могу употребити. Давичове три НИН-ове награде, Роман о Лондону Црњанског, Људи са четири прста итд. И природно је да режими и владајуће идеологије награђују оно што им треба, служи... итд.

Критика критике (001. Мирослав Тодоровић)

Лукић налази добре, тачне стихове у почетку свог рада да би нас увео у срж поезије Мирослава Тодоровића:Не очајавај шапуће ми палма; / "Сада смо бољи / Јер смо напуштени". Неки пркос, понос, мазохистичка гордост, презир света. (...)
Лукић каже и ово:"...о поезији овог песника написано је врло мало ствари које одређују његову суштину. Уврстио сам Тодоровића у антологију Несебичан музеј песмом У спомен на палму у оази Терер. Она, верујем, на најбољи могући начин репрезентује трагизам постојања, и оно најдубље у опусу овог аутора". (...)(.....)
Сигурно је да се слажемо са Лукићем у томе да је глас Тодоровићев "глас многих луталица, и глас најусамљенијег песника савремене српске поезије"...(...) Самоћа има и дубоке антрополошке корене....
Лукић тачно и са радошћу примећује:"Тодоровић је песник који не "фолира", не прича приче. Само у два стиха, Тодоровић је рекао толико тога, пре свега о себи и времену у коме живи, због чега многи други савремени писци пишу сабрана и изабрана дела:"Цртеж планине, Међу дивљим линијама међу гујама у сенци урвина моја судбина" и: "Прича за песму У мрклом мраку црно без иједног гласа" (стр. 82).

Одломак из књиге Миодраг Мркић: У МРЕЖИ ПОТОЊЕ ВЕРЗИЈЕ
Оглед о књизи Потоња верзија Мирослава Тодоровића
Ниш: Свен, 2008. - 132 стр.; 21 цм(одломци, стр.: 78, 83)*
ISBN 978-86-7746-114-0
---------
*
PS. ... Критериологија је компликована наука, јер и само просуђивање уметничких дела је компликовано. Нема краја распри о критици као посебној дисциплини. Но за нас је веома важан етички моменат и зато стално цитирамо Боалоа који каже: "Да би неко био критичар, пре свега мора бити поштен човек". Ми у овоме "поштен" пре свега видимо научно-уметничко поштење којем, наравно, не смета и друго поштење... (...) ( иста књига, стр. 74) Анализирао сам неколико књижевних критика објављених у Савременику, Борби, тумачећи их са намером да се што више осветле теме Тодоровићеве књ. Потоња верзија. Зашто сам Лукићеву критику анализирао на првом месту? Проницљивом читаоцу и познаваоцу савремене књижевности и поезије кашће се - верујемо - само. Но и у осталим критикама - Пенчића, Г. Максимовића, И. Косанић, Д. Урошевић, има занимљивих места. Исто тако, бавио сам се и тзв. подземном, тајном критиком, служећи се подстицајном грађом. Међу првима у нашој савременој критици ја уводим тај термин подземне, тајне критике...

петак, 7. март 2008.

Maestro per Pijetro Aleksandra Lukića - KRVAVE LJUPKOSTI ''MILOSRDNOG ANĐELA'' (Ogled o romanu Maestro Per Pjetro Aleksandra Lukića)


....Mnoge knjige pisane za vreme bombardovanja i o bombardovanju su neka vrsta ratnog ''Mirjam'' u odnosu na knjigu Aleksandra Lukića Maestro Per Pjetro.
Mirjam – '' ljubavne'' knjige o ratu, ratnim ''Mirjam''. Čiftinskog, konfekcijskog, salonskog jada, salonske patnje. Možda zbog salonskog rata, rata na dugme...
Konjukturna patnja i protesna okupljanja.
Sve u svemu – život piše knjige. Ali da bi život pisao knjige, mora postojati taj život. A njega nema u čiftinskim, sebičnom, tvrdičkom duhu. Kartonske, knjiške patnje kolokvijalne.
I protesna okupljanja ... i književne večeri u Bosni i Hrvatskoj... (......)


Da kažemo – erotska armatura, seksualna armatura, negativno utopiske države je funkcionalna u smislu poraza, u smislu bele kuge..., nestajanja Drame: '' kidala je stidne dlačice sa svog olimpijskog hramića i pružala mu da ih miriše priklještene među prstima! Sita pred ulazom u Dramu raskrećila se, i kolena joj svetle, većma obasjavaju papir iz koga čita Propalom piscu, koji snažnom ručerdom čuvara groblja stišće crveni glavić, kao da mu je otsečen donji deo kožice sa uda iz koga brizga muško seme''.
U spletu motiva je i manifest motiv, motiv poetike: '' ako sa ženama moraš, sa pisanjem ne požuruj – uz žene kajanje brzo dođe i prođe, a kajanje zbog napisanog ostaje za uvek! Guleći krastu onoga što jesmo... U nama se sabrao svet i vreme; spore se i sažimaju u tačku. Smrt se ta tačka zove. Nismo se uplašili videvši je. Gledamo u nju i vidimo suzu.''Pesništvo i većnost!?. Izvanredna slika bića pesnika- ''guleći krastu onoga što jesmo''. Ništa manje nije moćna i misao o pesniku: u nama se sabra svet i vreme''. Ravna je onom Geteovom:''Ja sam kolektivno biće''. Evo malog čuda metafizike: '' Znam da smrt prezire bajke i priče u kojima je sve većito i beskrajno'' itd. (...)


Retki su romani koji se mogu nazvati Manifest, poetički roman, '' Roman o romanu''. Dakle – programski roman Maestro Pjer Petro je takav roman. Roman i o psihologiji stvaranja, procesu nastanka dela. Svest o kreaciji. Nije u pitanju šematska obznana, proglas, javno rečena poetika. No, sve je to u mreži realno metafizičkog trajanja Maestro Pjer Petra. Znači, manifestator – otkrivač, objavljivač više implicitni u krajnjoj liniji. Ipak lako je videti smisao obradovanog o poetici. I kroz reči Pjetra, pisca, i ''svedoka'' (citata). (...)


Slike malog grada Lukić uvek, da kažemo uobičajeno, osveži . Eruditnost oplemeni, ranjava lepotom, očuđuje. Dakle, uvek je u pitanju Aleksandar Lukić pa i kada je u pitanju ''ženka nemačkog ovčara'' –''Lajka''. I kad razmišlja o Balkanu, i kad upliće Boga, slučaj... kad svodi račune Maestro (38 mu je od života) i uvek, uvek je svoj, nov, istinonosan:
Ko može danas reći da ima prijatelja, a da ne jaukne?! Ko sme reči da zna pravu Istinu... Ni da umrem ni da živim. Tako se osećam već duže vreme... Naravno Balkan ima dušu, ali je ona iznutra šarenija od leptirovog krzna... Mrtvi su, dakle najiskreniji prijatelji; što je bilo bilo je , naučili su nas večnim lekcijama.Maestro umuje neopterečen nacionalizmom.... itd.


(...) Lukićeva knjiga je jedinstvena po tome što o aktuelnosti našeg vremena govori sa dubokim poznavanjem i osećanjem. On vidi suštinu: klasno, a ne nacionalno. On govori o malograđanima, o snobovima, o dnu i vrhu kao i Balzakovski ''sekretar društva''. Više su on i njego brat videli u svojim knjigama stvarnosti no mnoge ''kupusare'' drugih .
Ovo poglavlje je verovatno neki vrhunac opšteg pogleda na stvarnost našu iz neposredne prošlosti, ali ništa manje ona nije i opšte ljudska u sadržini i smislu. (....)


Možda je najveća vrednost knjige Maestro Pjer Petro, čudesnost u vrhunskoj jednostavnosti amalgamu alhemije reči prepoznatljivog društvenog bića, individualno – kolektivne metafizike i ljupke poetičke surovosti .... stvarnosti. Stvarnosti koja se zanemaruje u mnogim lažnim dubokoumnim knjigama, stvarnosti koja impregnira celokupno ljudsko. Stvarnosti koja se često kod naših pisaca knjiški prikazuje.
Pisac Aleksandar Lukić je poetskom i poetičkom niveletom i magičnim okom našao meru, ravnotežu i u gradnji Pesničke Kule i u gradnji romana Maestro Pjer Petro. Možda je roman deo te Kule i njegove i naše, i opšte pesništva – Kule koja teži ka nebu...


Miodrag Mrkić: KRVAVE LJUPKOSTI ''MILOSRDNOG ANĐELA''
(Ogled o romanu Maestro Per Pjetro Aleksandra Lukića)


Objavljeno prvi put kao rukopis

среда, 5. март 2008.

Зашто књиге о Мирославу Лукићу? / Миодраг Мркић


Скоро цела друга половина 20. века прошла је у нашој књижевности у неоидеолошком тактизирању. Тобожњи марксистички писци, левичари, су, преко "темпоралне неутралности" освајали неоагитпроп, неолакировку, неоутилитаризам, неополитичку ангажованост, неодневну актуелност... Сада не социјалистичког реализма но идеолошку књижевност "социјализма наших боја и несврстаности", чија је суштина рестаурација преко национализма - србовања и других. Када је национализам исцрпљен као средство западне политике и нашег друштвеног бића, када је засметао глобализацији, неоколонијализму, најмодернијем, онда је одбачен... Неоиделолошки писци, писци рестаурације, били су миљеници нове класе која се рађа и миљеници ѕапада. Њихова су дела у оквиру антикомунистичке пропаганде, у оквиру антисовјетизма, и уопште антируске пропаганде, штампана и превођена. Скоро цела друга половина 20. века у нашој књижевности прошла је у сартровању, камијовању, кафковању.... (...)
Многи ондашњи левичари су били главни идеолози бобмардовања Србије 1999. године и других бомбардовања по свету. И сликари, и уметници других фела, у томе су служили текућој идеологији. Можда је светло име Пикаса у својој уметничкој и људској доследности.
Мирослав Лукић је један од наших ређих писаца који није политички ангажован, није писац агитпропа, лакировке (....) није идеолошки писац. Није писац из друге руке, комерцијално политикантски. Лукић има индивидуалност.. (....)
Мирослав Лукић има нешто од кјеркегоровски болних контрадикторности...
Поезија друге половине 20. века (....) под Сартровим утицајем, да кажемо то антипоетско зло проширило у Француској, и наравно и код нас, у ондашњој југославији, и то не као књижевност из друге руке (тривијалана), но као књижевност из треће руке. И ми од те књижевнсоти из треће руке правимо националне барде, правимо некакве спискове за Нобелову награду, и награђујемо таква сочињенија да језа сатиричности награда и награђивања превазилази Радоја Домановића, његов сатирични антиципаторски геније...
Одломак из књиге СЕНКЕ ТИШИНЕ: Оглед о поетичкој драми
Песама из романа Мирослава Лукића,
Београд, 2004, 173 стр., 21 цм. стр. 163-164
ISBN 86 9027417-0
Ова књига се у целини може бесплатно преузети са Веб сајта Заветина. Штампана је у ПДФ, према штампаном издању, које се још увек може поручити преко најпознатије српске интернет књижаре.

понедељак, 18. фебруар 2008.

Последња вест

Шокантна вест за небески народ. Како јавља агенција АЦДЈ Мајка небеског народа је ухапшена. Против ње се води истрага због сумње да је проневерила љубав, а бог се љубав зове. Могла би бити испоручена. Небеском народу, лудом народу да испуни своје материнске обавезе. У саопштењу које је издао портпарол помазаног народа осимњичену треба небески народ да преузме у року од....али, изгледа небески народ неће преузети Копрос Пирамидалну Мајку. Он оставља да јој Бог суди на судњем дану.
Изгледа да је она невина и да су јој то наместили неки душмани, јер душмана има доста небески народ. Помиње се да су у игри сплеткарења Аморет и Ђаво. Испитаће се прошлост Аморета и функција његове љубавне стрелице.
Подземне криминалне радње, које су у сукобу са законом Ђавола, Сатане, су познате још од раније. Његов досије је најдебљи. Добро је познат органима гоњења. Трагично је то да је ни крив ни дужан у целу ствар умешан и Бог. а познато је да Бог откако је створио свет и небески народ, луди народ, он се не меша. Позната је његова несврстаност и немешање у унутрашње ствари других као и коегзистенција. Или, сада:лична одговорност а не колективна, толеранција итд. и сл. (...)

Одломци из књиге: Миодраг Мркић:Прилози за биографију Бога - Београд, пишчево издање, 2003, 259 стр. ; 25 цм. стр. 252 (ISBN 86-902741-5-4)